Sa mislima ostavljenim na nekoj od polica Prošlosti, i sa očima uperenim ka svjetioniku Budućnosti, ostao sam nakratko zaslijepljen mrakom Sadašnjosti. Priznajem, ne sviđa mi se baš, narod je ovdje nekakav čudan, negostoljubiv i neprijatan, ali neka ne brinu, ubrzo odlazim iz njihovog malo mjesta.







I tako, dok u pustoj ulici čekam da pređem u neku drugu vremensku dimenziju, onako slučajno, refleksno pomislim na sve ono što jesam i što nisam, na sve dane i noći, na dobro i loše.







I slike prolete kao munja i zaslijepe sve pore otpora, a još jedna kiša Istine i Realnosti prelije moju kožu kao što cement prekrijezemlju i najzad postane dio nje.







I tad znam...







Možda nikad neću biti ono što sam naumio.







Možda nikad neću znati uraditi zadatak iz matematike.







Možda nikad neću naučiti svirati gitaru ili uspjeti pogoditi koš van linije 6,25.







Možda nikad neću izdati knjigu ili napisati neku pjesmu.







Možda nikada neću stići tamo gdje sam naumio.







Možda ćete me mrziti ili voljeti.







Možda ću uvijek sa sobom donositi kišu i crnilo nekog prošlog vremena.







Ipak, jedno znam.







Ostaću isti ovaj Haris Delić dok mi sudbina gumicom ne prepravi crtež Vlastitog Puta ili dok me mrak konačno ne pojede. Ostaću onaj Haris Delić koji ne voli rana jutarnja buđenja i hodanje pustim ulicama Grada Koji Spava i koji se boji minusa. Onaj koji naveče u poluosvijetljenom, starom autobusu sjedi sam i čita nešto iz skromne kolekcije kućne biblioteke. Haris Delić koji vas može iznervirati, a rijetko kada i nasmijati. Haris Delić koji uvijek ima predugu, gustu, neuređenu kosu. Onaj koji plače i koji se smije. Onaj koji ne voli matematiku i fiziku. Onaj koji je razočaran u svijet.







Ako me nekada sretnete kako hodam nekom prugom ili ulicom ne brinite se, nisam lud. Ja sam samo stari tragač za mirisom davno izgubljenog i zaboravljenog vremena koje mi nedostaje. Nemojte zamjeriti uopšte. Samo prođite pored mene.